Naučnici su detaljno proučili relikviju iz Lančana i zaključili da predstavlja pravu ljudsku krv i meso.
U 8. veku, za vrijeme vladavine vizantijskog cara Lava III Isavrijanca (730-750), poznatog po ikonoklastičkoj politici i progonu pravoslavnih, mnogi grčki monasi, pristalice ikona, našli su utočište u Italiji. Neki od tih monaha našli su utočište u Lančanu.
Jednoga dana služena je sveta liturgija u hramu San Legoncio u Lančanu. Tokom liturgije, sveštenika, čije ime istorija nije sačuvala, obuzela je sumnja u istinitost presušestvljenja hleba i vina u Telo i Krv Gospodnju. Te sumnje, koje su se javile u njegovoj duši, postale su uzrokom evharistijskog čuda, koje se poštuje do danas.
Za vreme služenja liturgije, jeromonah je primetio preobražaj svetih darova.
Hleb je poprimio izgled tanke kriške mesa, podsećajući na mišićno tkivo ljudskog tela. Vino u putiru se također promenilo, pretvorivši se u gustu grimiznu tečnost, sličnu krvi.
Zaprepašteni monasi, svjedoci ovog događaja, okružili su sveštenika, koji im je ispovedio svoje dotadašnje sumnje, čudesno razrešene.
Od tog trenutka, pa nadalje, dvanaest vekova, grad Lančano čuva čudesnu krv i telo koji su se materijalizovali tokom evharistije u hramu San Legoncio (danas San Frančesko).