Na stolu svetlosti serviram haos,
gorak zalogaj reči koje ne smeju da se kažu.
Tišina u čaši, teška kao zgušnjena tama.
Noć se oslanja na rubove tanjira,
gleda nas, čeka nas, ne pita ništa.
Moje ruke drhte, ali ne puštaju plamen,
tvoj dah miruje, ali voda i dalje stoji...
Sudara se naše vreme, lome se zvezde...
Večera bez ukusa, ne bez značenja...
Zalogaji neslaganja, gutljaji razumevanja,
nožem rezana istina koju ne mogu da svarim...
Ti sediš bez bežanja, ja stojim bez opravdanja...
Svetlost na stolu ne traži da bude sjajna.
Ne prestajemo... Ne bežimo.
Tako treba da bude... Tako svetlost želi.
Večera je bila gorka, ali smo je pojeli...
Simbioza se tresla,
ali pala - nije...
